I'm broken inside but I'm still alive...

Mama zasto smo se razdvojile?Zasto vise ne zivim s tobom i s tatom?Zasto te nema u onim prokleto hladnim nocima kad te u snu dozivam?Zasato si nestala?Mama hoces li se vratiti,hocu li se ja ikad vratiti?

Da li cu ikad vise dozivjeti da te mogu poljubiti kad god zelim,a ne samo par puta mjesecno?Cesto mi treba utjeha,a nema te da me zagrlis i kazes da ce sve biti uredu..Vise ne brises moje suze svojim poljubcima,jer te vise nema..Niko ne zna kako je to buditi se u nekoj sobi gdje nemas nikog svog...zivjeti iz dana u dan cekajuci tren kad cu vidjeti mamu..Nedostaje mi mnogo ko sto nikad niko nikome nije nedostajao,a trudim se sakriti bol..Trudim se sakriti one suze u ocima kad je zagrlim i kad mi kaze da me voli..Mnogo tih suza se vec osusilo na mojim obrazima,ali znam da se ih jos mnogo,mnogo teci...jer tesko je zivjeti,a ne izgovarati rijec MAMA i nemati nikog koga bi mogla nazvati tim imenom-MAMA....

Vratila sam se u svoj mali grad..Ne nisam se vratila da ovamo zivim i ne znam da li ovaj mali grad smijem vise nazvati svojim..Sad Sarajevo trebam smatrati svojim domom,al ne ide..Sad kad sam opet tu nakon toliko vremena cini mi se da su ulice nekako ljepse,vece,svijetlije.Desilo se mnogo stvari,a ja nisam bila tu i znam da vise nikad necu ni biti..Prijatelji me polahko zaboravljaju,jer je tesko odrzat prijateljstvo preko telefonske zice..al ne zamjeram im..ja sam ta koja je otisla i napustila ovaj grad zbog neke glupave skole..

Boli me kad osjetim ovaj zrak na svom licu,a znam da vise nije moj..Boli me kad se sjetim svih onih godina koje sam provela ovdje,kao da su nestale..kao da sjecanja polahko nestaju,a onog dana kad potpuno nestanu-umrijece..Ta sjecanja na dane kad sam zivjela sa svojim roditeljima,prijateljima su mi jedino sto mi je ostala sad kad sam izgubljena negdje u nekom drugom svijetu..