Polahko dolazi kraj..
Nema vise onog zvuka valova na onoj plazi gdje sam te vidjela..Nema vise one kise koja je pala onaj tren kad sam odlazila..Nema vise nas(ako nas je ikad i bilo)..Polahko shvatam da je dosao kraj..Ne odgovaras mi vec danima na poruke,a ne znam zasto?Ponekad se pitam da li je istina da ti nista ne znacim ili me pak malo volis?Mozda me se vise i ne sjecas,mozda ne pamtis moje oci kao sto ja pamtim tvoje..Boli me sve to,al vise ne placem..Vise suze ne teku jer shvatam da je sve to prolazno..Sreli smo se jednom jer je ocigledno sudbina tako htjela,al ne vjerujem da je i ona tako okrutna da mi te ponovno donese u zivot i ponovo mi te otme..Vise ne znam ni gdje si,a ni s kim si...Vise ne znam boju tvog glasa,al znam da si mi tako brzo usao pod kozu i d te nioje lahko izbaciti tek tako..Bio si prva osoba koja mi je pomogla da bar na tren zaboravim A.... i za to cu ti uvijek biti zahvalna-iako znam da tu zahvalnost nikada neces vidjeti ni osjetiti...
